Ideš. Više nema predomišljanja. Više nema odlaganja. Za manje od dva meseca-ideš. Ne znam kako se osećam večeras...
Sedim na terasi, naslonjena na zid. Gledam u nebo, i ne vidim ga najjasnije od suza koje mi pune oči... Mrzim što opet plačem! Mrzim što ideš, i što ne mogu da skupim hrabrost i da stanem pred tebe i kažem ti "Ne idi". Znam da je jako sebično sa moje strane što pokušavam da te zadržim za sebe... Znam da dva meseca nije mnogo. Znam da postoji Skype, Facebook, mobilni i u Pekingu. Znam da ćeš tamo raditi na sebi i usavršavati se... Na svako moje "znam" lice mi je sve vlažnije. U trenutku dok brišem suze, trudim se da, bar na kratko, razmišljam kako to zapravo nije puno, kako sam ja, kako smo mi dovoljno jaki da preguramo tih par meseci... Kad bih samo mogla da prespavam taj period...Ne znam kako se osećam večeras! Osećam strah, tugu, volim te, mrzim što ideš, hladno mi je, a opet gorim...Plašim se, Mako, plašim se da se ne ohladiš od mene. Plašim se da ću prestati da ti budem jedina i najlepša. Da ništa ne osetiš kada me vidiš nakon tih dva meseca. Da me više nikad ne poljubiš, ne zagrliš. Da me više nikad ne probudi tvoja poruka za dobro jutro.
Opet dok brišem suze, na trenutak zamišljam taj 01.09. kad se budeš vratio... Kako te nestrpljivo čekam na aerodromu. Kako ćeš se nasmejati onako kako samo ti umeš kad me budeš ugledao! Kako će ti se okice zasijati kad pojurim da te zagrlim! Kako me grliš i ne puštaš! Kako prosto osećam da ti i dalje srce lupa zbog mene, a leptirići "rade" još jače nego ranije. U trenutku ugledah pticu koja prolete iznad mene...
Ideš i ti.
Letiš.
Ne mogu da te zaustavim.
Ne mogu da ti isečem krila.
Sebično je.
Volela bih da ti ispričam sve ovo. Ne znam što, valjda zato što sve pričamo jedno drugom. Ne bi shvatio. Bilo bi kao i do sad kad smo pokušavali da pričamo na tu temu-ne ideš u rat, ne ideš tamo za ceo život, sve je to za tvoje dobro, ja to ne razumem i preterujem... Znam, znam, možda si i u pravu. Srećna sam kada si i ti srećan, iako to možda ne pokazujem dovoljno i često. Iako sam srećna zbog tebe, ovaj put ne želim da odeš! Ne ovo leto, koje sam tako dugo planirala i čekala! Ne ove godine! Ne ni sledeće... Idi za desetak godina... Opet jako sebično sa moje strane. Zapitam se kako bi bilo da je obrnuta situacija, da ja idem? Da li bi me pustio? Da li bi me čekao? Ništa ne govoriš i ne pokazuješ... Ni da ću ti nedostajati, ni da ti neću nedostajati. Ni da ćeš me prevariti, ni da me nećeš prevariti... Koliko te samo volim! Nisam ni sanjala da će mi ikad biti teško da pustim bilo koga da ode od mene na dva meseca...
Gledam u nebo.
Ne vidim ga baš najjasnije od suza koje mi preplavljuju oči.
Ne znam kako se osećam večeras...
Ali znam kako ću se osećati sutra... Sigurna u tebe, u sebe, u nas! Vratićeš mi se. Mhm, vratićeš se, kao ova mala ptica što upravo uleće u svoje gnezdo. Dok ne stigneš, ja ću te čekati. Čekati i voleti te najviše na celom svetu, to znaj!